Svjetski bestseler, ovaj roman o matematici, papagajima, knjigama, mafij...istovremeno je i istorija i geografija. Pripovijedanje puno napetosti dočarava nam čudesa i zagonetke svijeta. Sve je ovdje od momenta kada su izmišljeni brojevi i počela da se mjere prostranstva Zemlje, do danas, sa zapletom koji nas, s Parizom u središtu, prenosi od amazonske prašume do Tokija i Sicilije.

     Deni Geđ, i sam po profesiji matematičar, sačinio je remek djelo u žanru koji nam je poznat po Gorderovom romanu o historij filozofije "Sofijin svijet". Ono što je Sofijin svijet za filozofiju, Papagajeva teorema je za matematiku.

     Historija matematičkih otkrića i suština matematičkih problema odjednom nam postaju bliske i dramatične. I zato ako hoćete da shvatite matematiku, da razumijete ono što nikada niste razumjeli, to ćete postići "Papagajevom teoremom". Ne samo da ćete matematiku naučiti, nego ćete je i zavoliti.

 

     Neki dijelovi iz romana „Papagajeva teorema“ (Deni Geđ):

"Dragi moj sine,

Ovo je posljednje pismo koje ces dobiti od mene.Kad budes citao ove rijeci, ja vise necu biti medju zivima.Necu da zbog toga ocajavasniti niti da se zalostis.Pokusaj da, koliko je moguce, nastavis normalan zivot.Znam da ce biti tesko da zaboravis oca koji ti je bio i prijatelj."

Lein glas jedva se cuo.Sjedila je na svom krevetu.Zonatan je, sa svoje strane, izgubljenih ociju koje su sarale po nebu kroz krovni prozor, slusao.

"Pokusacu da ti objasnim sto mogu bolje zasto sam se odlucio na ovaj neopozivi cin.Znas, dijete moje, da sam tokom sedamnaest godina bio gradonacelnik naseg grada.Posle Vaterloa ,neprijatelji slobode pokusali su da me uklone, ali uzalud.Svako je poznavao moja ubjedjenja, i moje misljenje o Burbonima i jezuitima.

Siguran sam, sine moj, da su paroh i ljudi koji su ga poslali znali da nece moci da potkopaju moj autoritet u otvorenoj borbi.Promijenili su metod.Nisam vise bio protivnik koga su se bojali.Ismijavali su me.Izvjesni su poceli, jedva krijuci, da mi se podsmjehuju.Drugi, moji vajkadasnji neprijatelji, smijali su mi se u lice, pjevajuci pjesmice o Burg-la-Renu koji je, navodno izabravsi sebi ludog gradonacelnika, bio predmet podsmjeha cijele zemlje.

Kad bih reagovao, smijali su mi se u lice, kad bih pokusao sa ubjedjivanjem ,smijali su mi se u lice, kad bih se razbjesnio, dvaput vise su mi se smijali u lice.

Ovim posljednjim cinom ,postizem da se obnovi postovanje koje su gajili prema meni i mojoj porodici.Niko se onda nece usuditi da ruga tvojoj majci i tebi.

Umirem ugusen.Umirem zbog nedostatka cistog vazduha.Ovaj zatrovani vazduh koji me ubija ,zagadili su ljudi Burg-la-Rena.Neka se to zna i shvati.

Tesko mi je da ti kazem zbogom, dragi moj sine.Ti si moj stariji sin i uvijek sam bio ponosan na tebe.Jednog dana ces ti biti veliki i slavan covjek.Znam da ce taj dan doci, ali znam i da te cekaju patnja, borba i razocarenje.

Bices matematicar.Ali, cak i matematika , NAJPLEMENITIJA i najapstraktnija od svih nauka ,etericna kakva jeste ,zbog toga nema manje korenje duboko u zemlji na kojoj zivimo.Cak ni matematika ti nece dozvoliti da izbjegnes patnje svoje i patnje drugih ljudi.Borii se, drago moje dijete, bori se hrabrije nego sto sam ja to radio.I moci ces da cujes, prije nego sto umres, kako zvoni budilnik Slobode."

Lea je drhtala dok je odlagala pismo koje je Galoaov otac uputi svom sinu.....

S nekim strasnim predosjecajem ,u njemu je bila,ispisana ocevom rukom, buducnost sina.Patnja, borba, razocarenje, geniji, sloboda i smrt.Kao da je ,uoci smrti, otac diktirao mladicu program njegovog zivota.

Borba, sloboda...Na Zonatanu je bio red da obavijest Leu sta je on saznao.Bilo je to 1830 godine.Restauracija je trajala vec petnaest godina, Burboni nisu prestajali da svode racune sa narodom Pariza.Jula, doslo je do pobune u prijestolnici, u kojoj Galoa, zatvoren u pripremnim razredima na liceju Luj-Veliki, zadrzan protiv svoje volje, nije mogao da ucestvuje.On to nadoknadjuje.

Zonatan razvi list na kome je brizljivo prepisan...policijski izvjestaj:

...................................................................................................................................

...................................................................................................................................

...................................................................................................................................

 

Kalibri šarenog perja na osnovi od neprohodne dzungle; ogromna marka zauzimala je dobru četvrtinu koverte lošeg kvaliteta, koju je, kroz navučene zavjese, Petera pruzila gospodinu Rišu. On je uze.

 
-Groruvr! – uskliknuo je iza zavjese.

Njegova glava se pomoli između dva viseća skuta od somota.

-Rekao sam vam , Petera da će nam poslati novosti.

I namignuvši:

-Da će nam ih poslati uskoro.

Petera se osmjehnu sjetivši se svog nedavnog napada na „uskoro odmah“. Podize zavjesu.

Razgledajući ga poblize, gospodin Riš zapazi da pismo nosi na zaglavlju: Policija Manausa.Drzava Amazonija. To nije bio Groruvr.

Gospodin Riš ljutito otvori koverat ,pazeći da ovog puta ne pocijepa marku.Petera je otvorila prozore koji gledaju na dvorište.

-Do vraga i do vraga!

Okrenula se iznenađena; gospodin Riš nije imao običaj da govori grubosti. Iskrivljenog lica ,pruži joj pismo.

Na lošem engleskom, glavni komesar Manausa – njegovo ime, teško čitljivo, ličilo je na nešto kao „Grindeiros“ – komesar Grindeiros obavještavao je da je Senhor Elgar Groruvr nestao u pozaru svog boravišta u okolini grada. Nađeno je njegovo tijelo potpuno ugljenisano. Indijanac, zaposlen na Groruvrovom dobru ,našao je na zgarištu pismo koje je nekoliko dana kasnije predao komesarijatu. Pismo je prilozeno.

Nagorjela od plamena ,omotnica je, nalik prvoj Groruvrovoj pošiljci ,nosila ime i adresu gospodina Riša. Bio je to neosporno Groruvrov rukopis.

Gospodin Riš osjeti dodir jastuka na leđima. Petera je sjela na ivicu kreveta.

-Ovo toliko liči na njega! Umrijeti baš u trenutku kada smo se oper sreli!

Iskrivljenog lica, gospodin Riš otvori omotnicu, primače stranice.Bio je suviše uzbuđen. Petera mu polahko uze listove iz ruke i poče da čita.

Manaus, septembar 1992.

Dragi πR,

Imam samo još nekoliko časova; upravo je vrijeme da ti još nešto pojasnim. To ti dugujem. Prije svega da ti objasnim zašto Amazonija. Kao da te vidim odavde: „Šta je trazio tamo dole?“. Gušio sam se u Evropi. Znaš za moju nezajazljivu potrebu za disanjem: „Šest litara na spirometru!“, „Prsa kao normandijski orman“, to su bili tvoji izrazi. Kuda da idem? Pa prirodno, u „pluća svijeta“, „najveću zalihu kiseonika na planeti“! Amazonska prašuma. Ovdje sam, vjeruj mi, disao punim plućima.Ipak, od prije nekoliko godina stvari se mijenjaju; te bitange su naumile da spale prašumu. Svuda pozari. Srce ti se cijepa kada vidiš kako površine velike poput pokrajine iščezavaju u dimu.Ko će ih zaustaviti?

Napuštajući Pariz, na pameti mi je bila portugalska poslovica iz šesnaestog vijeka: „Preko polutara, nema grijeha. “Pogledaj na mapu.Manaus je s druge strane polutara, dva ili tri stepena nize. Nastanivši se u ovom gradu ,jednim udarcem sam promijenio zemlju, kontinent i hemisferu.

Bio je to grad koji je svoj zivot ostavio za sobom. Kao i ja. To je prošlost, okrenimo se suštinskom. Na prvom mjestu, bez toga nećeš razumjeti ništa od onog što slijedi, nuzno je da ti kazem šta je bila strast mog zivota, u svakom slučaju tokom posljednje četiri decenije. Posle nekoliko godina teškog rada – provodio sam cijele nedelje usred prašume, ne videći nikog – u meni se ukotvila jedna misao i nije me napuštala; jedino mi je ona omogućila da opstanem usred nevjerovatnih opasnosti. Odlučio sam da riješim nekoliko najčuvenijih pretpostavki u matematici. To ti nesumljivo neće ništa reći.Bio je to kolosalan rad.

Odkud mi ta ideja koju su imali toliki drugi prije mene? Da se mjerim sa matematičkim titanima iz prošlosti, i da ih prevaziđem? Ne. Nikada nisam bio sklon nadmetanju, bez sumnje zato što su drugi malo značili za mene. Postati slavan i steći zvanično pravo u modernim hramovima nauke?Još manje. Vidiš li me kako provodim svoje dane u nekom istrazivačkom centru okruzen „kolegama“? Ne, Pjer.Izazovu sam se odazvao iz sasvim prostog razloga – da bih prezivio. Ne mozeš da zamisliš šta je priroda u ovoj zemlji. Njena vitalnost ima u sebi nečeg uzasavajućeg. Vjerovaćeš mi ako ti kazem da sam VIDIO nicanje drveća? Ako postoji neki kraj u svijetu gdje se priroda uzasava od praznine onda je to ovdje. Odlaziš sa mjesta kojeg si iskrčio crkavajući kao pas. Vraćaš se nekoliko dana kasnije, a mjesto je puno puncato kao jaje! To te odasvud preplavljuje! Šta da suprostaviš tako pohlepnoj prirodi koja sve prozdire za tili čas, kojoj se ništa fizičko ne moze oduprijeti?

U takvoj atmosferi u kojoj se meso raspada, gdje vlazna tijela cure, gdje sve truli, takvoj atmosferi u kojoj se, pretjerivanjem u zivotu, ubrzava smrt, ja sam se vezao za bića bez materijalnosti, za idealitete, koje ni zagušljiva toplota ni nečuvena vlaga ne mogu da ukvare. Bezobličnom preobilju protiv koga se ne moze ništa, htio sam da suprostavim kontrolisanu strogost. Da bi se odupro delirijumu prolazne materije, kupao sam se u zgusnutoj čistoti kristala.

Da li si vidio da matematičke definicije trule neobrane, da teoreme kaplju, rasuđivanja se znoje, da aksiome jedu crvi? Izabrao sam matematiku ne samo zato što je ona bila moje prvobitno obrazovanje. Smijaćeš se,ali sam tek u ovoj prilici, kad je u pitanju bio moj opstanak, postao svjestan da je matematika nepokvarljiva. Da bih izmakao plodnosti stvarnosti koja me je gušila, morao sam da se obratim čistoj duhovnoj djelatnosti.

A u matematici, prema čemu da usmjerim svoju paznju?

Ne mozeš znati šta je to prokrčiti stazu kroz dzunglu. Napreduješ kroz tunel koji oblikuješ udarcima mačeta, zasijecajući u neprekidni splet u kojem se nikakva forma ne izdvaja.

Nasuprot ovome koju sliku da ponudim tvom duhu? Svakako, svoju. Ravna pustinja u kojoj se, u daljini, uzdize stijena. Nikakvo priviđenje, istinska stijena čije postojanje niko ne osporava. A do te stijene ne uspijevaš da dospiješ. Ne pomišljaj da je ta slika učinak knjizevnosti; ona je za mene bila melem koji me je izbavljao, oslobađao iz okoline. Suočen sa groznim preobiljem prirode, tragao sam za krajnjom čistotom i jednostavnošću. Gdje da ih nađem? U nekoliko od najljepših matematičkih hipoteza koje su se stoljećima opirale naporima najvećih matematičara. Najveličanstvenija Fermatova, pa Goldbahova, Ojlerova, Katalanova i tolike druge.

Zamisli kontinent na kome bi egzistencija cijelog čovječanstva bila obezbijeđena, a na koji nemamo nikakvog načina da stupimo; eto šta su matematičke hipoteze! Ali, ti to znaš. Ono što, naprotiv, ne mozeš znati, jeste da su one jedna od najizazovnijih stvari koje postoje: tvrdnja apsolutno jednostavna, koju bez muke razumije prosječni učenik. Tvrdnja koju svako smatra istinitom,ali čiju istinitost niko nije bio kadar da demonstrira.Baš ono što mi je trebalo!Koska za glodanje!

Upregao sam se na dvije od njih. Ne mogu baš sve da uradim. Posvetio sam im sve svoje vrijeme, noć i dan.Više noć nego dan. I riješio sam ih!Nisam imao izbora. Bilo je to za mene pitanje zivota ili...Ne, naprosto pitanje zivota. „Pale“ su! Najstarija i najčuvenija od svih, Fermatova, kao i Goldbahova hipoteza.Obe, moj kapetane! – kako smo govorili kao redovi.

U čemu se one sastoje?Njihov iskaz je zbunjujuće prost.Čak i ti ćeš, Pjer, moći razumjeti.

Da je ova vijest bila raširena ,vjeruj mi, za sve novine na planeti bila bi glavna. Ali, neće je saznati. Odlučio sam da prećutim vijest i da sačuvam tajnu svog dokazivanja.Od tebe trazim da sa svoje strane čuvaš tajnu. Na svaki način, ako budeš zelio da je razglasiš na sva zvona, niko ti neće vjerovati.Ko bi vjerovao staroj budali!

Neću, dakle, oglašavati svoj rad. Da li te to ljuti?Nemam više dovoljno vremena, ali ću pokušati da ti objasnim zašto sam tako izabrao. Znaj, najprije, da nije prvi put da se tajna upraznjava u historij matematike.Šta više, to je drevni običaj matematičara.U naše vrijeme, istina nije više na cijeni.Danas prije vazi obrnuto, rezultat se objavljuje prije nego što ste ga potpuno i dokazali. Što se mene tiče, ja ga dokazujem, a ne objavljujem.Nisi ti od onih koji će od mene traziti da budem „moderan“. Zapravo se vraćamo sebi.

Nismo bili, ne mozeš to da zaboraviš, saglasni ni u čemu; ja još od odonda smatram da je to bio najbolji cement našeg prijateljstva. Volio sam Aristotela, koji je za sobom ostavio masu djela, a ti si ludio za Sokratom, od koga nije pronađen ni jedan jedini spis. Volio sam Dantona zato što je umio da popušta; ti si volio Robespjera zato što nije imao snage da ne dozvoli da bude korumpiran. Volio si Remboa, a nisi napustio Pariz; volio sam Verlena, ja sam otišao na kraj svijeta. Ali, zajedno, volili smo mnogo stvari.

Ti si rekao da filozofija ima dva izvora, Talesa i Pitagoru. Dok si se ti strasno priklonio Talesu, ja sam se zapalio na Pitagoru. Obojica su putovali u Egipat: sa obala Nila, tvoj se Tales vrato sa poviješću o sjenki, koju si obozavao da nam pričaš, a moj Pitagora sa poviješću o brojevima o čemu sam ti, sjećaš se, često govorio.

Pitagora je govorio sa svim vrstama zivotinja. Zamisli, ubijedio je medvjeda koji je terorisao cijelu dolinu da više ne napada ljude i uvjerio je bika da više ne jede bob od kojeg se razboljevao.Kad je riječ o zivotinjama, ovde sam ih udomio na desetine.Malo je reći da sam s njima vodio duge rasprave.

Znaš, nesumljivo je da je Pitagora osnovao neku vrstu...sekte, to bi bio pravi izraz.Jedan od njenih zakona bila je zabrana širenja stečenih saznanja. Da bi izbjegli da njihove tajne padnu u ruke stranaca koji nisu pripadali njihovoj zajednici, pitagorovci su pisali što je moguće manje i prenosili su svoje znanje od uha do uha. Napisao ostaje, usmeno nestaje. Da njihove riječi ne bi odletjele, oni su usavršili gomilu vjezbi za razvijanje pamćenja.

Ali, jedan od članova sekte, Hipas iz Metaponta, veoma dobar matematičar, prenio je vele, nekom izvan zajednice nevjerovatno otkriće iracionalnih brojeva u kome je učestvovao. Da bi okajao ovo širenje, izvjesno vrijeme potom nestao je u brodolomu.

Što se mene tiče, izvjesne osobe, stara poznanstva ,ljudi sa kojima sam bio u poslu, dočuli su za moja otkrića vezana za matematičke pretpostavke. Ti ljudi nisu, i to je najmanje što se o njima moze reći, naročito miroljubivi. Ni strpljivi. Ponudili su mi znatnu svotu da im ustupim svoje dokaze. Odbio sam. Oni će se vratiti kad padne noć. Budi uvjeren, Pjer, da oni neće dobiti moje izvedene dokaze! Ja ću ih spaliti čim dovršim ovo pismo. Za slučaj da mi se dogodi nesreća i da oni ne bi bili izgubljeni zauvijek, nadahnuvši se pitagorovskim akousmata povjerio sam ih usmeno jednom odanom pratiocu koji će moći da ih se sjeti.

Kako god bilo, i ako se prisjetim naše mladosti, svaki put kad bih ti sakrio nešto, ti si se snalazio da to otkriješ. A zatim, dovoljno sam ti rekao o stvari.

Tales, sjećaš se, bio je spretni trgovac tokom prvog dijela svog zivota. Za matematiku se zainteresirao tek u poznom dobu. Tvoja knjizara, siguran sam u to, mora biti da veoma dobro posluje. Uvijek si umio da veoma dobro „prodaš“ ono što si volio. Ali, mozda je tesko u nekoj knjizari prodavati samo djela koja voliomo.

Pa, primio si moje knjige! Nisam te prevario, veličanstvene su, zar ne? Ah upravo sam primijetio da sam zaboravio da ti pošaljem upustvo za klasifikovanje koje sam koristio za njihovo slaganje u mojoj biblioteci. Ali, ono ti više, nesumnjivo, nije ni potrebno, pošto si ih, pouzdano, već slozio na svoj način.

Ubrzo će noć. Moram da se pripremim.

Grlim te.

Tvoj stari Elgar.

Da, i ovo: jesam li ti rekao šta me je „zakačilo“ za Pitagoru? On je izmislio riječ prijateljstvo, jesi li to znao? Kad su ga pitali šta je to prijatelj, odgovorio je: „Onaj koji je moje drugo ja, kao što su to 220 i 284.“ Dva broja su „prijatelji“, ili u „prijateljskom“ dosluhu, kad je svaki od njih zbir svega onog što je mjera drugog. Dva najčuvenija broja, prijatelji u pitagorovskom panteonu jesu 220 i 284. Oni čine lijep par. Provjer to, ako imaš vremena.A nas dvojca, jesmo li „prijatelji“? Šta je tvoja mjera, Pjer? I moja? Kucnuo je čas, mozda, da sačinimo zbir onoga što nas je mjerilo.

Petera ,usta suhih od toliko govora, odlozi pismo na noćni stolčić gospodina Riša koji je slušao, ispruzen na svom krevetu, očiju prikovanih za somot baldahina. Ona napusti garaznu odaju bez ijedne riječi. On nije čuo da se vrata zatvaraju.

„Takav je Groruvr, nemam vijesti od njega pola stoljeća i onda kad mi se javi da je ziv...to bude samo zato da bi me obavijestio da više nije ziv! Decenijama sam zalio za njim i sad je nehotice otvorena rana za koju sam vjerovao da je zauvijek zacijelila!“

Petera je otišla da otvori knjizaru.Ulazna rešetka je zaškripala. Gospodin Riš je utrošio više vremena nego obično da se obuče. U ormančiću sa cipelama pomno je izabrao par lakovanih mokasinki kakve se nose u danima zalosti. Brizljivo ih je izglancao.

Srdzba nije mogla da spriječi pojavu tuge.

Gospodinu Rišu je bilo jasno da je Groruvr bio jedini njegov istinski prijatelj.Izgubio ga je dvaput. Ovog puta, konačno.

Dok je, sagnut, obuvao mokasinke, gospodin Riš se odjednom ispravi, sav blijed. Da mu Groruvr nije poslao svoju biblioteku, nju bi progutao pozar! Potresla ga je očiglednost te činjenice.Sve knjige u plamenu! Ta djela, na čije je sređivanje utrošio dane i dane u NB (Nacionalna biblioteka); čija je vrijednost neprocjenljiva- nestala! Nenadoknadivi gubitak.Gospodin Riš se osmjehnu. Tokom nekoliko nedjelja je dva puta izmakla uništenju. Prvi put, vjerujemo li prevozniku, u talsima Atlantika, drugi put u plamenu u Amazoniji. Izmakla je vodi i vatri!

„Čudo! Osim...ukoliko nema veze između slanja biblioteke i pozara. Recimo, da biblioteka ne bi nestala u pozaru, Groruvr mi ju je poslao.Ali, ako bi tako bilo to bi značilo da...da je pozar bio uračunat, da je Groruvr znao, nedeljama ranije, da će njegova kuća nestati u vatri. Da li je znao, ili je podozrevao, ili se bojao?Ukratko, da li je pozar bio vjerovatan ili očekivan? Ako je bio očekivan znači da je bio planiran. Ako je bio planiran, ko ga je planirao?“ Gospodin Riš ustuknu pred zaključcima, teškim, iz ovih pretpostavki. Bolje da se opredijeli za slučajnost. Čudesni slučaj je učinio da biblioteka bude poslata bez ikakve veze sa pozarom.